Ne znam za Vaše majke, ali moja se, da bih ja konačno zakmečala i ugledala ovozemaljski svet, porađala od petka do nedelje. Na mami su, kako kaže, tog 8. Septembra 1985. bili i doktor, i babica, i kuvarica i čistačica. A sve to, jer sam ja odlučila da na taj isti svet dođem sa rukom ispod glave, onako kao kada se zavalite u debelu hladovinu, pa vam se ne žuri.

Tek pošto je te nedelje sat prevalio podne, doktor Lukić je istrčao iz sale i uzviknuo mom od brige izbezumljenom ocu : „ Čestitam! Žena Vam je pravi borac. Malecka je podvila ručicu ispod glave i... bilo je rizično... Ali, to sada nije važno. Postali ste otac devojčice teške 3kg i 800gr i dugačke 57 cm. Čestitam još jednom! "

Pričao mi otac deset, petnaest godina kasnije, kako je u tom trenutku zagrlio doktora Lukića, kako ga je čak i uprtio, kako je rozao, kako se nekontrolisano smejao, pa opet rozao, te kako mu je doca šeretski dobacio – Bolje prvo pa žensko, nego prvo pa tuđe!

I tako... Rodilo se, valja ga ljuljati. Niko ti ne da priručnik. Suze, grčevi, pelene, prve reči, prvi koraci, pa se snalazi. I voli, mnogo voli. I jesu, mnogo jesu!


Nakon četiri godine, na Bogojavljensku noć, u istom porodilištu, isti doktor je mom tati saopštio da sam dobila sestru. Moja prva pomisao je bila da ću Kiki bombone morati da delim sa tom nekom bebom, koja se sada mojom sestrom zove i da zauvek letim iz kreveca. Danima sam razmišljala kako da izbacim uljeza iz kuće. Umela sam je tako jako uštipiti kada niko ne gleda, da su je posle satima morali smirivati, i to bezuspešno.

Dva meseca pre nego što ću krenuti u prvi razred dobila sam i drugu sestru. O srećo usrana, pa zar će i ona nositi onu kariranu, roze-belu haljinu sa čipkom, što je tetka kupila meni. Me-ni! 



Mijailoviću, Vi ste srećan čovek! Imate tri ćerke! Verujte mi na reč, Vi ste srećan čovek. Svako ko Vam kaže drugačije, ne zna! Ovim rečima je doktor Lukić čestitao mom ocu rođenje treće ćerke. Znao je to moj Milan i bez docinih reči. Znao je to i tada, i pola litre rakije i nekoliko piva kasnije, sa dve, tri iscepane majice više. I danas, kada je u kući tišina, i kada švece i ja odemo u beli svet, po svoj komadić neba, tata ume da kaže, zagledan u saksije sa cvećem koje smo sestre i ja sadile – Snevam zemlju iz saksije. Meni, ljudi, od te zemlje više ne treba! 



A nije bilo lako. Dani kao dani.. nizali su se. Neki ispunjeni škripom olovke, dok smo učile da pišemo, neki ranama po kolenima, dok smo učile da vozimo bicikl, neki su doslovce bili usrani, dok i najmlađa nije izašla iz pelena, neki obojeni besparicom, jer tog inflacijom zaraženog Decembra 93. tata je od plate mogao da kupi samo oblandu, bez smokve. Onda su došli indeksi, pa semestri, pa naši momci, pa sto čuda…pa ti izdrži ili ustukni. 



Da li bi bilo lakše da su po sredi bile tri kuronje?! Ne znam. A i, kako bih Vam rekla, ne zanima me. Čitam u novinama –Kako napraviti muško dete? Pa, ljudi! Ljudi smo! Ako smo ljudi! Pa, zar smo dotle došli? Pa, dete je! Rodilo se dete! Ej, rodio se život! Zar je važno dal’ piški stojeći? Čujem izgovore -Da se sveća ne ugasi, da se slava ne zatre, da pusto ne ostane! Pa, ko ti tu istu slavu sprema nezahvalniče, što se čovekom zoveš? Pa, jesam li trebala Virdžina da budem? Nisam. Nisu me tako vaspitavali. Ali nas jesu učili da svakom Vašem mangupu kažemo – i hoću, i neću, i želim, i trebam, i sanjam, i hvala, i izvini, i odjebi kretenu!

Ja, ove moje dve, prve do srca, volim više nego da mi poklonite sedmoricu braće, sve i da se svaki Novakom zove. E, tako.